Izložbe akademskog slikara Branimira Davida Kusika

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe samostalne izložbe akademskog slikara Branimira Davida Kusika «Bestijarij» u četvrtak, 8. prosinca 2011. u 19 sati Europska avenija 9

O autoru

Rođen 13. rujna 1946. godine u Osijeku, gdje je završio osmogodišnju školu i Srednju tehničku školu – arhitektonski smjer.

Godine 1971. upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani, Slikarski odsjek. Diplomirao 1975. godine, te završio postdiplomski studij na istoj Akademiji. Na drugoj godini postdiplomskog studija primio prestižnu Prešernovu studentsku nagradu. Po završetku studija zapošljava se kao scenograf i kostimograf u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Potom prelazi u Radničko sveučilište „Božidar Maslarić“na mjesto voditelja likovne djelatnosti, odnosno Galerije Zodijak.

Živi i radi u Osijeku.

Nagrade

1977. Prešernova nagrada za slikarstvo, Ljubljana, Slovenija

1983. Nagrada Ex Aequo X. Biennala Slavonaca, Osijek,Hrvatska

O djelu

Glavni kustos izložbe je Danijel Zec koji je uz akademika Tonka Maroevića napisao i predgovore za izložbu.

„Branimir David Kusik pripada najiskusnijoj generaciji osječkih slikara, jezgru nekolicine umjetnika što su početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća grad Osijek svojim djelovanjem nastojali učiniti propulzivnom umjetničkom sredinom koja aktivnije korespondira suvremenim kretanjima u likovnoj umjetnosti. Još od – u analima osječke likovne kronike postmoderne sada već antologijske – umjetničke akcije „Bojanja stabla u bijelo“ (1977. godine s J. Alebićem i M. Sušcem), koja je tada predstavljala reakciju i protest mladih umjetnika spram proliferacije „autohtonog“ pseudo-pejzažnog slikarstva, Branimir David Kusik je – unoseći u osječki milje poruku urbanog umjetničkog koncepta i suvremene urbane slikarske kulture koja ne počiva na nasljeđu lokalne tradicije – sve do danas ostao dosljedno vjeran svojim umjetničkim i idejnim principima.

...... kao svoj veliki uzor Kusik ističe Roberta Rauschenberga, ali i Franz Marca, koji je bio osobito poticajan za njegov animalistički ciklus. Kusikova metoda rada, nadalje, mimoilazi tradicionalistički shvaćeno štafelajno „slikanje u prirodi“ te se, konsekventno autorovom popartističkom nasljeđu, oslanja na posuđivanje, preradu i recikliranje fotografskih motiva životinja iz popularnih prirodoslovnih časopisa ili knjiga. Kusikova slikarska ekologija životinja na tragu je Franz Marcovog likovnog traganja za spiritualnom esencijom životinje. No za razliku od njemačkog ekspresionista – u čijim se slikama kroz osobni simbolizam boja uprizoruju motivi pitomog animalizma i iz kojeg su isključena maliciozna raspoloženja – Kusik stvarajući svoj kompendij divljih zvijeri ne izbjegava prikazati i prirodnu, slobodnu žestinu životinjskog svijeta, ono instinktivno i prirođeno bestijalno – oslobađajući pritom osobni psihološki i emotivni intenzitet kroz ekspresionističku silinu čistih boja i snažnih poteza, no istovremeno ne bježeći od naturalizma i zoološke točnosti. Kusikov egzotični bestijarij stoga je i njegovo osobno katarzično iskustvo.

Ono što je u likovnom smislu od primarnog interesa u recentnom Kusikovom slikarskom ciklusu, jest dinamizam – brzina i pokret, a jednako tako (ili još više) i koloristička dinamika. Tako kroz vlastitu slikarsku sintezu on futurističku slikarsku metodu istodobnog prikaza sukcesivnih faza kretanja i „zamućivanja“ oblika u pokretu združuje s Pollockovskim „programiranim“ drippingom, gradeći spletove umnoženih linija koje ritmičkim ponavljanjem sugeriraju brz pokret.

Kao znak iz drugog plana, uz dominantan središnji životinjski figuralni motiv još se uvijek pojavljuju, no sada posve diskretno, odgovarajući popratni kolažni elementi – reminiscencija Kusikovih Rauschenbergovskih prapočela, no sada uglavnom pogurani na margine okvira kompozicije.Izložba je inicijalno u sebi nosila ideju velikog, retrospektivnog pregleda, kompleksne muzealne ekspozicije kojom bi sve umjetnikove stvaralačke faze bile predstavljene na način dostojan cjeline njegovog opusa. Zbog, prvenstveno, nesklonosti samog umjetnikata da svoju još uvijek vrlo vitalnu stvarateljsku aktivnost zaključi izložbom koja po svom naslovu i sadržaju ima karakter „konačnog“, ta se ideja odgađa do sljedeće, skore prilike, kada će sveukupno djelo Branimira Davida Kusika dobiti zaslužen, opsežan i cjelovit prikaz.“

(Daniel Zec, Riječ kustosa o izložbi, OD RAUSCHENBERGA DO BREHMA: „BESTIJARIJ“ BRANIMIRA DAVIDA KUSIKA ILI OKVIR SLIKARSKOG PLATNA KAO PROSTOR ŽIVOTA ŽIVOTINJA, iz predgovora u katalogu)

„Ne izlažući dovoljno često i uglavnom ne pokazujući svoje radove izvan regionalnog okružja ili pokrajinskog okvira, Branimir David Kusik nije u dovoljnoj mjeri prepoznat u širemu, nacionalnom kontekstu, a pogotovo je bio i ostao slabo prisutan u zagrebačkim izložbenim prostorima i odgovarajućim kritičkim reakcijama. To je neosporan propust i šteta, kako za samoga autora, koji je lišen mogućega zasluženog odjeka, ali i za kroniku i noviju povijest hrvatske likovnosti, koja ne vodi dovoljno računa o jednom originalnom i vitalnom opusu, što je kroz više od tri desetljeća razvoja i rasta stekao vrlo određen profil. Da paradoks pri tom bude veći Branimir David Kusik nije ni svojim formiranjem ni stilskim predilekcijama vezan uz lokalne premise ili dominantnu motiviku slavonskog ambijenta, pa ni uz prethodeću slikarsku tradiciju „osječkog kruga“. Dapače, školovao se i specijalizirao u Ljubljani, gdje je prihvatio, početkom osmoga desetljeća prošloga stoljeća, vrhunske grafičke tehničke vještine i izrazito aktualne i kozmopolitske estetske pretpostavke. Nema dvojbe da je pri tom ostao i ponešto dužan zaraznom primjeru Roberta Rauschemberga, ali moramo reći i da je Amerikančevu žestinu s vremenom ne samo pripitomio nego i prilagodio vlastitim traženjima i vlastitom senzibilitetu. Sredinom devedesetih odlučno se (da li i definitivno?) okreće tematici životinjstva, motivici lokalne i egzotične (da li i imaginarne?) faune, crta i slika ptice i zvijeri iz zoološkog vrta i neke empatijske zoologije. Crtačka parcela pokazala je pravi virtuozitet prostorne organizacije i znalačke diferencijacije ploha naravi pojedinih tijela. Discipliniranim šatiranjem, strukturalno ulančanim mrežištima približio se povremeno opartovskim (moare) efektima, ali je ostvario i neophodnu dinamičnost izmjenom raznolikih polja i specifičnim tretmanom sugerirane tvarnosti (perja, kože, rogova, kljunova, surli).

Kusikov bestijarij mogao bi podsjetiti na lovačku, trofejnu animaliju tako dragu Slavoncima, pa time ga približiti i regionalnoj slikarskoj praksi što se diči glasovitim primjerima – primjercima (od Kraljevića i Becića do Filakovca i Antuna Babića). Ali njegova polazišta mnogo su više oblikovno-estetska nego li hedonističko-vitalistička. Sjetit ćemo se radije Tartaglijine maksime: „Motiv treba doživjeti kroz nišan“. Ako i nije znao za tu misao, Branimir D. Kusik ju je ipak primjenjivao, postižući u svojim kadrovima nužnu napetost i zaokružen učinak. Na podlozi dobro komponiranih crtačkih verzija razvila se recentna serija slika većeg formata, akrilika na platnu iznimno intenzivnih boja i rijetko temperamentne geste. U posljednje dvije godine nastalo je dvadesetak radova iznimne koherencije, ujednačene stilizacije i prepoznatljiva rukopisa, ali bez gubitaka na specifičnosti pojedinačnog objekta-modela. Takoreći svaka je životinjska vrsta adekvatno „portretirana“ i komplementarno biofilno tretirana, bilo da je riječ o samim glavama – u profilu (Tukan, Jarac) ili poluprofilu (Gepard, Zijev) – bilo o tijelima u pokretu (Lav, Gepard u pokretu). Međutim, i učestaliji i uspješniji su grupni prizori, čak i kad su relativno statični, ritmizirani umnažanjem i variranjem (Tračerice, Simfonija, Zbor, Trojka), a pogotovo kad su snažno pokrenuti (U trku, Trka nojeva, U cilju – Trka II, U napad). Ali apogej dramatičnosti postignut je u konfliktnim situacijama, u sukobljavanju i polarizaciji organskih obrisa napetih tjelesa (Zebre – dvoboj, Ara protiv švicarca, Kupka i Odmjeravanje). Prepleti i preljevi, gužve i stiske pokrenutih organičkih formi omogućili su Kusiku da se prepusti brzom, izravnom ispisivanju tragova, da se uspoređuje i konfrontira po paralelizmima ili po antipodima. Primjerice, linearne pruge zebri tvore mrežne uzorke (usporedive sa slavnim Vasarelyjevim uzorom), pjegaste mrlje leoparda i geparda imaju žar i svježinu infantilne vizije (ali i nešto od transavangardističke opuštenosti, ludičke zaigranosti i dijakrone stilske kombinatorike). Međutim, i jedno i drugo obuhvaćeno je strastvenom „paučinom“ linearnih tokova, donekle kontroliranim „dripingom“ zrakastih poteza s točkicama na mjestu prskanja. Od Pollockove manire i ekspresionističke sustavne deformacije Kusik je stvorio individualnu inačicu koja mu najbolje odgovara i omogućuje da viđeno, slućeno i željeno posvoji kroz osobni filter, da se izrazi likovnim jezikom slojevitim od povijesnih taloga ali učinkovitim u neposrednoj akciji.“

(Akademik Tonko Maroević, iz predgovora u katalogu, Zapis o slikarstvu Branimira Davida Kusika, RASKRILJENO, RASTRčANO, RAZJAPLJENO, RASPRSKANO)