Zoran Jacimovic - fotografije katalog
O autoru
ZORAN JAćIMOVIć
Rođen 1965. godine u Osijeku. Sa 14 godina postaje članom Fotokluba Osijek i do 1990. godine izlaže na više od100 skupnih izložbi fotografija. Radovi su mu objavljivani u svim važnijim medijima u ex-Jugoslaviji. Godine 1991. kao ratni reporter Glasa Slavonije ranjen je na ulazu u Vukovar. Dobitnik je Zlatne kamere, nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najboljeg fotoreportera 1991./1992. godine. Ratne fotografije izlagao je u češkoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj,Francuskoj i španjolskoj.
S Darkom Jerkovićem i Delimirom Rešickim od 1994. do 1998. godine uređivao je rock časopis Heroina Nova, a od 2005. do 2010. godine obnašao je dužnost glavnog urednika dnevnih novina Glas Slavonije.
Sve fotografije snimljene su fotoaparatima Nikon FA, F2 i F4 na filmovima Efke i Ilford, digitaliziranim na Nikon Coolscan 4000ED skeneru.
O izložbi
Izložba se sastoiji od 76 fotografija otisnutih na posebnu podlogu od manjih (50x70,100x70 cm) do vrlo velikih formata 220x110) čiji je tematski sadržaj rat u Osijeku i Slavoniji te veliki foto serijal rokerskih fotografija pri čemu su posebno vrijedne one koje tematiziraju svjetsku ali posebno osječku rock scenu tijekom rata. Posebnost izložbe fotografija pa i njezin nedjelivi dio su tekstovi Goran Rema, uz svaku sliku je poseban prozno poetski „tekstić“ (kako kaže G.Rem) što predstavlja iznimno vrijedni spoj ili duet Slika / Riječ čega je konačno dio i jezički originalni naziv izložbe ROCK&RAT.
Uz izložbeni postav sastavni i vrijedni dio je katalog, koga je dizajnirala Sabina Ostojić, koji u dvije verzije, tiskovnu (kraću) i web cjelovitu tj. sve slike, predstavlja njezin potpuni sadžaj.
O djelu
.........To su naše druge oči koje posve sigurno vide i govore svojim jezikom više negoli one oči skrivene u riječima velike obmane, kada tvrdimo kako vjerujemo samo svojim očima.
Fotografije Zorana Jaćimovića upravo su to, one su naše druge oči kojima gledamo svijet i čovjeka u njemu, u okviru i okruženju događaja koji ga obilježavaju, kao jedinku koja pripada pozornici ili ratnom bespuću u kome se našla. Zoran Jaćimović svoju je umjetničku praksu počeo učenjem kod majstora fotografije, pozorno upoznavajući i diskretno provjeravajući svojstva fotografije kao umjetničkog medija. Kada je dosegnuo domete svojih interesa kao potrebno i željeno znanje i iskustvo, veliki finale svojih spoznaja o mogućnostima fotografije i vlastite želje da uživa u moćima koje ona pruža njegovim željama i interesima, stavio je to u funkciju svojih temeljnih i neskrivenih životnih privrženosti, sklonosti i strasti, svojoj rockerskoj fascinaciji. Toj svojoj životnoj fascinaciji i imaginaciji kao volji i strasti priklonit će i sebe kao fotografa, čovjeka s aparatom ispred pozornice na kojoj su rockeri, upravo onakvog čovjeka kakvim ga je snimio jedan drugi fotograf, Tomo Balaš. I ta fotografija, kao slika čovjeka koji slika prizor koji ćemo mi gledati kao prizor lika i događaja na pozornici ili pokraj nje, prava je slika Zorana Jaćimovića. To je slika čovjeka u središtu događaja, epicentru rockerskog pakla, koji traži i nalazi posebno i pojedinačno kao prizor koji će ga vizualno fascinirati, kao tragača za slikom kao prizorom svega u jednom.
......... Rock fotografije su portreti, znanih na pozornici i neznanih ispred pozornice; to je vrlo jasno izraženo i prepoznatljivo čak i u prizorima s dva lika. Na primjer, fotografija Kojoti4 predstavlja gitarista na pozornici, ali i lik s druge strane, na njezinu rubu, glave naslonjene na pojačalo kako spava! Mi znamo tko je to jer prepoznajemo lik Brmbe, legende osječkog punka, koji, spavajući na pojačalu, “čuva naš urbani san”. Ali da je motiv fotografije njegov portret ili su to dva portreta jasno je i onome tko ih ne poznaje. Ili, fotografija Bareta u prvom planu i Kilmestera u drugom. Jasno je da Bare nosi prizor, ali ipak su to dva lika i dva portreta jedinstvena u prepoznatljivoj osebujnosti svoje rock-ikonografije. I da nema nejasnoća, Jaćimovićeve rock-fotografije primarno su prizori likova, jednog, ali ne i više od dva, kojima je upravobitno svojstvo njihove vizualne, pa i svake druge, karizmatičnosti njihov vlastiti lik. Mislim kako je to najbolje provjeriti umini serijalu portreta Bareta i Satana kao prikazu fascinantne ekspresije rockerske “volje i moći”. Proniknuti u dubinu togasvojstva i pretvoriti ga u očiglednost, dakle da portret lika govori više negoli on sam o sebi u stvarnosti, veliko je umijeće i umjetnička vrijednost.
.......I nekoliko riječi o Jaćimovićevim Rat fotografijama. Dakako da one i te kako zaslužuju jednako iscrpno tumačenje, no, rečeno je, jedan je to od dva svijeta kojima se ova fotografija bavi. Ili recimo to ovako, Rat fotografije jednake su Rock fotografijama iako je, naravno, sve drukčije. Ekspresionističku puninu likova na rock-pozornici zamijenit će druga vrsta ekspresionističke slike likova na jednoj drugoj sceni i pozornici, onoj Rata. Tim likovima dominira prizor izgubljenosti, odsutnosti i tjeskobe.Alinezaboravimo, ta će svojstva Jaćimović tražiti i naći i u portretima svoje rock-fotografije. Nije, naime, njegova rock-fotografija prikaz zabave i veselja, naprotiv, i ti likovi, kao i ovi Rata, likovi su iz jednog drugog svijeta, i njima je okruženje događaja okvir u koji je smješten sadržaj njihova portreta. Ta su im svojstva zajednička. Kao što na Rock fotografijama imamo prisutnost lika u nazočnosti jednog okvira i događaja, u Rat fotografijama neznani su likovi portreti koji svjedoče o potpunoj odsutnosti u nazočnosti jednog posve drugog okvira i događaja. A da zajedništvo i cijelosnost prizora likova na Jaćimovićevim fotografijama doista funkcionira kao jedinstvo jednog u svemu i svega u jednom, treba u tim fotografijama tražiti i provjeriti vjerodostojnost vizualnog rukopisa kojim se uspostavlja formativna
morfologija njegove slike.
(Vlastimir Kusik, iz predgovora u katalogu, Rat&Rock fotografije Zorana Jaćimovića Ili Slika i Riječ rocka i rata)
.......Jaćimović je to vrijeme, 1989.-1999. – proboravio, zajedno sa svojim snimateljskim pogo-skokshootom, na najavangardnijim mjestima tako aktivnog fenomena egzekucije skraćenja vremena, izuzeća cijelog jednog desetljeća iz formacije stoljeća i njegove, toga desetljeća, prebacivanja u poliinstrumentalni intro novog tisućljeća – bio je dakle na rock koncertima i živio na frontlineu.
Postpunk, punk, garage, noise, dark i postdark, hc te malo elektropunka uz mix dionice, poslužim li se rock-kritičarskim zapaljivim žargonom, oktanskog crossovera, poetike su koje izvode koncerte pred Jaćimovićevim objektivom. Prema svima njima Jaćimovićev je objektiv – konverzijski objektivan. To znači da Poetike koje predmetni izvođači koncertno performiraju i sugestivno uprizoruju na stage sceni, Jaćimović ne prima bespogovornom fanovskom adoracijom nego estetskom izabranom projekcijom. Poetiku koju gleda i sluša, prelijeva u sastavnice svoje fotografske estetike.
Prizorno, na fotografijama ratne teme, nije baš onaj doslovni Rock, točnije na njima nisu rockerice i rockeri koji su prvi nosili, doslovno fizički nosili, Jaćimovićeve fotografije na kojima je tematiziran Rat. Naime, prva je meni poznata Jaćimovićeva izložba ona naslovljena Vinkovci – Osijek via Vukovar iz listopada/studenog 1991., a riječ je o izložbi koja je tada postavljana u Zagrebu, Rovinju, Ljubljani, Pečuhu, Rijeci i Puli te čakovcu i Varaždinu. Pišem Rock je nosio tu izložbu, jer su glazbenici iz skupine Noise Slawonische Kunst, ponavljam - doslovno iz grada u grad prenosili snopove Jaćimovićevih ratnih snimaka i doslovno ih, nešto prije vlastite tonske probe za koncert koji će navečer izvoditi u istom prostoru u kojem je i izložba, uz pomoć domaćih kustosa, jednodnevno postavljali u zgb. Skucu, varaždinskom HNK, čakovečkom Kazališnom foajeu, rovinjskom CZK, …pa u Palachu, ljubljanskom K4, pečujskoj sveučilišnoj hali… Jaćimović je tada bio na oporavku, nakon ranjavanja na izlasku iz sela Bogdanovci, te onemogućen sudjelovati u programima, ali desetci recepcijskih novinskih prikaza precizno su otčitavali njegov situacijski fenomenski instinkt kao lucidan i humanistički sebičan. Snimci su, naime, bili u prvom redu na svojoj snimateljski intuicijskoj poziciji (npr., u prvom planu mutni lik žene koja plače, skinutih naočala, te u prvomB planu izoštren lik druge žene koja nju i zajedničko njihovo stanje promatra) te tako na strani pojedinačne humanitetne priče, a ne Naracije (najkonkretnija je značenjska jasnoća, tog egzistencijalnog stanja žene iz prvog plana, a zamućen pogled, inače oštro fokusirane žene iz prvogB plana, označava-snima neizvjesnost!).
(Goran Rem, iz predgovora u katalogu, UVOD U JACHU, instinkt, intuicija i pismo, estetski pogo-skokshoot)
.............. Ratne fotografije intimističkog su karaktera. Na jednoj vidimo babu kako stoji ispred srušene kuće. Pod rukom drži bocu rakije. Pogled joj je miran – dokaz da su ovoprostorni ljudi navikli da im se ruši krov nad glavom, ili se radi o prkosu?
Povijesni aspekt izloženih radova ne tiče se samo društveno-političkih mijena. Fotke su nastajale najvećim svojim dijelom devedesetih godina prošloga stoljeća pa je na njima moguće osjetiti nešto daha davnih, pleistocenskih dana, kada je Mile iz Hladnog piva još imao kosu, a Laibach izgledali kao ozbiljan sastav. Od legendarnih likova važan je Jean Jacques Burnel, basist Stranglersa, nosilac crnog pojasa iz karatea, lik koji je rado mlatio novinare i koji nije volio rockere koji poziraju, koji se za fotkanje posebno naštimavaju i namještaju. Ili zaštitno lice ove glazbe, Keith Richards, čovjek koji je rekao kako on nema problema s drogom, nego s policijom. On i izgleda kao netko koga bi valjalo smjesta uhapsiti; hiperbogati odmetnik koji je uspio živjeti po samo njemu prihvatljivim kriterijima. Fotka Married Body mogla bi biti poticajna svima koji su posljednjih godina uživali u HBO-ovoj seriji True Blood: darkeri na njoj sriktani su kao trećerazredni vampiri koje će proždrati moćni Eric Northman.Tu je i Vedran Kralj još dok je imao dugu kosu, iz vremena prije nego što je postao Baja Patak. Cave i Blixa piju Union pivo; Brmbi vise ključevi na zvučnik; Cobain s predzadnjeg koncerta; Why Stakla, koji možda upravo sviraju svoj ključni hit, Moj pas je alkohol. I Bare, čiji je pas bio barem dvoglav. Pjevač God Bulliesa izgleda kao netom iz ludnice otpušteni Bryan Ferry.
Rock-fotografije nasuprot fotografijama srušenih kuća, crkava, džamija i mostova. I zanimljivo je da su sve te fotografije kolale po medijima a da većina ljudi nije znala tko je njihov autor.
(Dario Grgić, predgovor iz kataloga, Fotografski stativ i protok vremena)
IZJAVA
elja da nam jesenji program 2011. obilježi snažna evokacija na rat kao prilog obilježavanju dvadesete godišnjice Domovinskog rata plus još nešto važno i bitno za naš grad kao regionalnu metropolu, našla je svoj neupitni i ultimativni odgovor u stavu, to mora biti izložba fotografija Zorana Jaćimovića! Pa zar ima što drugo nego li izložba čovjeka sa ovim biografskim referencama: Dobitnik je Zlatne kamere, nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najboljeg fotoreportera 1991./1992. godine. Ratne fotografije izlagao je u češkoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj,Francuskoj i španjolskoj. S Darkom Jerkovićem i Delimirom Rešickim od 1994. do 1998. godine uređivao je rock časopis Heroina Nova. Izložba Zorana Jaćimovića fotografija ROCK&RAT 1987. – 1999. upravo je to, rat, rock, Osijek i, još mnogo toga.
Izložbu smo pripremali godinu dana, a njezin sastavni i nezaobilazni dio su prozno poetski tekstovi uz fotografije Gorana Rema, sa kojima čini impresivni duet Slika/Riječ.
I katalog koga je dizajnirala Sabina Ostojić u dvije verzije, tiskovnu i web varijantu važna je dragocjenost što uz sjajni postav, pazite fotografija jednog lika biti će postavljena ambijentalno kako bi posjetitelj vidio isto što je snimio fotograf i što mi vidimo kao fotografiju, ili, neke će fotografije biti tako uvećane da će izgledati kao zidni mural, čini izložbu doista jedinstvenim muzejskim projektom. Mislim da smo time na najbolji način udovoljili željama i očekivanjima naše publike koja će nadam se pohoditi ovu izložbu, posebno tvorenje, u tradicionalno velikom broju.
Vlastimir Kusik, ravnatelj i glavni kustos izložbe
