Muzej likovnih umjetnosti
ima čast pozvati Vas na otvorenje izložbe
Zlatan Vehabović
Temelji u blatu
u srijedu, 7. rujna, 2016. u 19 sati
Europska avenija 9, Osijek
Pozivamo vas na otvorenje izložbe Temelji u blatu autora Zlatana Vehabovića, još jedna u nizu uspješnih suradnja Muzeja likovnih umjetnosti sa Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu i Nomad, kustoske platforme u Zagrebu. Izložbu će prezentirati i otvoriti kustosica Leila Topić (MSU) i Vanja Žanko (Nomad).
Svijet početka 21. stoljeća je, nedvojbeno, posve raz-središten, bez značajnog i moćnog centra koji bi funkcionirao kao „prirodna“ umjetnička datost. Stoga je sasvim logično da umjetnici (i ne samo oni) moraju neprestano, uvijek iznova, stvarati vlastiti smisao i značenje, vlastiti kontekst, osobno referencijalno i/ili teorijsko polje.
Zbog toga mi je bilo zanimljivo promatrati novi slikarski ciklus Zlatana Vehabovića naslovljen Temelji u blatu koji se referira na nekoliko činjenica. Važan inicijalni impuls Zlatanova je skorašnja potreba da rastače formu karakterističnu za prethodne radove, da stvara novi kontekst. Naime, u prethodnom ciklusu izloženom 2011. godine naslovljenom Sweepenig Confetti from the Floor of the Conrte Hole, predstavljenom u Kući Lauba, pripovijest, odnosno određeni događaj, diktirao je formu. Slike su nastajale uglavnom prema fotografskim predlošcima, a Zlatan je svojim tumačenjima na vlastitom blogu donekle kontrolirao njihovo značenje. Kritičar i kustos Marko Golub pisao je o „projektantskoj sustavnosti“ slika u kojoj su forme poprimale voluminoznost, kompaktnost i gotovo opipljivu čvrstoću. Tonski prijelazi su bili suptilni, nježno gradirani a opći je dojam, kako je zapisao kritičar Feđa Gavrilović komentirajući ciklus Zauvijek ću te pamtiti (također iz 2011), nadrealan.
No, Zlatan ovaj put ustraje na voljnom i svjesnom napuštanju čvrste forme, te ih u novom ciklusu rastače. Tijekom razgovora u studiju, napomenuo je da se naziv novog ciklusa odnosi ponajprije na njegov subjektivan osjećaj pomanjkanja osnovnog slikarskog znanja, nedostatnost gradiva stečenog tijekom studentskih godina, odnosno osjećaja da isključivo vlastitim slikarskim naporima mora graditi temelje slikarske vještine. U tome je porijeklo pojma „blata“ koji, znamo, može biti vezivni element i jamči određenu trajnost, ali istodobno ima sklonost očvršćivanju, pa i petrificiranju te suprotno: nestajanju, iskliznuću, dolaskom, na primjer, vodenih bujica.
…Zlatan Vehabović zauzima jasnu vodeću poziciju u kontekstu svog naraštaj i prepoznatljiv je po sustavnom prekoračivanju matičnog područja slikarstva, odnosno svojevrsnom razvodnjivanju disciplinarnog središta, kao i zbog specifičnog posezanja za računalno ili fotografski stvorenim predlošcima. Želja za digitalnim konstrukcijama motiva, smatram, potječe isključivo iz želje za autentičnošću prizora ali iz umjetnikove svijesti o voljnom napuštanju prethodnih paradigmi. Iz slobode koju pokušava dosegnuti usavršavajući slikarski métier on konstruira novu vizualnost (nazovimo je i rukopisom) koja se nerijetko, prema riječima kustosa i teoretičara Klaudija Štefančića, referira na film ili, svojim evokativnim učincima, na glazbu. Upravo to široko vizualno polje Vehabovićeve prakse preispitivanja medija slike čini ga neobično zanimljivim umjetnikom. Temelji u blatu nisu ništa drugo doli refleksija umjetnikove svijesti da je središte njegova pikturalnog prostora razoreno te da je površina slikarskog prostora oslobođena reprezentacije vanjskog svijeta. Pritom nije bitan umjetnikov razvoj u vještini, nego upravo Zlatanova svijest o vlastitoj slikarskoj autoreferencijalnosti. K tomu, upotrebom računalno stvorenih predložaka, kao i zbog slikarske simulacije učinaka kompjuterske slike (poput promjene rakursa gledanja, kolorističkih bljeskova, upotrebe hladnih i naoko tehnološki manipuliranih boja) ili efekta začudnosti zbog slutnje katastrofa, Vehabović možda i nehotice priziva usporedbu slikarove i kompjutorski generirane slike. Tehničkom sofisticiranošću i razvijenim toolboxom (ne bez razloga termin iz područja informatičkih tehnologija), Zlatan ukazuje na to da manualni postupci gradnje slikarove slike automatski znače kako je više nije moguće reproducirati, a što je differentia specifica kompjutorski stvorene slike. Na koncu, Vehabovićeva praksa pokazuje da slikarstvo u doba masovnih medija valja isključivo procjenjivati sukladno samosvojnosti izričaja jer je slika umjetnikova spoznaja o tome što je slikarski prostor, kako se on gradi i rastače, duchampovska cosa mentale. Samo slika, ali i dalje sposobna izazvati snažne, nediferencirane emocije prepune čežnje, nezadovoljstva i veličanstvenosti.
Leila Topić / iz predgovora kataloga
