Apstraktno – figurativno –
rasklapanja – preklapanja
u četvrtak 19. veljače 2015. u 19 sati
Europska avenija 9, Osijek
Izložba je otvorena do 8. ožujka
Muzej likovnih umjetnosti Osijek poziva vas na otvorenje skupne izložbe „Apstraktno – figurativno – rasklapanja – preklapanja“ koje će se održati u četvrtak 19. veljače 2015. u 19 sati. Izložba je nastala suradnjom dvojice povjesničara umjetnosti Feđe Gavrilovića iz Zagreba i Igora Loinjaka iz Osijeka. Na njoj će biti predstavljeni radovi šesnaest autora iz Zagreba i Osijeka, izuzev Silva Šarića, koji živi i radi u Vodnjanu. To su Grgur Akrap, Gordana Bakić, Miran Blažek, Hrvoje Duvnjak, Robert Fišer, Ivona Jurić, Josip Kaniža, Zoltan Novak, Ana Petrović, Lea Popinjač, Domagoj Sušac, spomenuti Silvo Šarić, Zlatan Vrkljan, Ivana Vulić, Josip Zanki i Anabel Zanze. Važno je napomenuti kako se na samome otvorenju neće moći vidjeti svi radovi, kao što neće biti izloženi ni svi autori, budući da će izložba doživjeti i jednu promjenu postava prilikom koje će se neki radovi mijenjati, a postav nadopunjavati. Cilj je izložbe, kako ističu autori, predstaviti različite izvore figurativne umjetnosti, ali raznovrsne pristupe apstrakciji. „Izloženi su radovi“, stoji u sažetku kataloga, „postavljeni u dijaloški odnos kroz koji se nastoji pokazati u kojoj se mjeri figurativno i apstraktno mogu preklapati, ali i rasklapati, poništavati.“ Upravo to i jest bila nit vodilja ove izložbe.
„Izloženi triptih Zlatana Vrkljana slojevitu gradnju slike na prvi pogled posve lišava motiva. Gdje je granica između materijalizacije (u boji) i dematerijalizacije (prikazanoga)? Na malim slikama Grgura Akrapa isječci imaginarnih topografija demonstriraju neobičnu ekspresiju zemljopisnih karata i nestabilnu granicu reprezentacije preko simbola. Slike Ivane Vulić u bogatom potezu dočaravaju Mjesečeve mijene u dvije faze, s naglašenom strukturom slike. Slike Zoltana Novaka čovjeka i njegovo urbano okruženje prikazuju u grču, frustraciji i strahu, sugerirajući psihologiju likova kao elaboraciju „nelagode u kulturi“, teškog suzbijanja primitivnih ljudskih nagona. Kod Ivone Jurić riječ je o gotovo pointilističkom ispunjavanju kontura, koje eksterijerima daje karakter istovremeno mimetičnog prikaza i čiste senzacije boje. Josip Zanki svoje šume slika u grčevitom horroru vacui, dok sjenčanjem i detaljnim, filigranskim iscrtavanjem postiže tvrdoću srednjovjekovnog prikaza i nadrealnost vizija, koje s tih slika progovaraju arhetipskim jezikom. Gordana Bakić ne apstrahira, nego sintetizira linije i točke izgrađujući organski svijet svojih platna. Miran Blažek crtajući po zidu razrađuje razlivene i cijedeće forme. Hrvoje Duvnjak slika stepenište čija vizualnost zadire u iskustvo apstraktnoga, ali tematski oslonac izvodi iz posvemašnjega oslanjanja na predmet. Roberta Fišera zanima slikarska podloga i njezina ovisnost o boji, o svjetlu i reakcija na njih, a na sličnom se tragu kreće i Josip Kaniža, koji utrljavajući grafit na papir ispituje samu površinu djela te njezinu komunikaciju sa svjetlom i promatračem. Umjetničke knjige Ane Petrović razrađuju odnos između neboja, crnoga i bijeloga. Lea Popijač na možda najdosljedniji način apstrahira i postupno degradira predmetnost u korist nefiguracije. Domagoj Sušac svoje slike slaže od različitih komponenti reljefasto ih unoseći u prostor, dok crni pravokutnik Silva Šarića napušta zacrtani okvir izlazeći izvan njega i oblikujući jedinstvenu vezu između rada i zida galerijskoga prostora. Anabel Zanze ispisuje tekst, prenosi misao vizualiziranu slovima koja u određenome rasporedu ipak nešto znače. Zar nije riječ, ako prihvatimo mišljenje lingvista arbitrarnoga usmjerenja, polisemantička apstrakcija najviše vrste, odnosno apstrakcija drugoga reda, nadomjestak?“, objašnjavaju autori.
