Galerija likovnih umjetnosti, Osijek poziva Vas na program
četvrtak, 15. svibnja 2014., 19 sati
Izložba
MARIO BENEDETTI GUSTI KADAR, SNAŽNA GESTA
Grafike 1989.-2012.
Projekcija
Alberto Nacci
BOJE CRNE
audio/ video rad
petak, 16. svibnja 2014., 13 sati
Razgovor uz izložbu
akademik Tonko Maroević
slikar i grafičar Mario Benedetti
Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
Europska avenija 9, Osijek
www.gluo.hr
O izložbi
U godini kada obilježavamo 60. obljetnicu rada Galerije likovnih umjetnosti i predstavljamo veliku tematsku cjelinu umjetnosti 20.stoljeća u našem fundusu i zbirkama na izložbi POGLEDI sve programske jedinice u godini priklanjaju se toj temi.
Važna dionica tome nastojanju je izložba talijanskog umjetnika Maria Benedettia.
Važnost ugleda proizlazi iz njegova grafičkog opusa koji će vidno obilježiti kretanja u talijanskoj i europskoj umjetnosti kraja šezdesetih godina i poslije.
Grafički opus Maria Benedettia označava novo poglavlje u slikarskoj praksi 20. stoljeća kojoj je grafika kao slikarska disciplina, tehnika ali i osamostaljeni vizualni medij primarno sredstvo vizualnog jezika kojim ovaj autor oblikuje svoj likovni govor.
Taj je likovni govor označen gustim kadrom u velikom formatu grafičkog lista kome snažna gesta poteza ruke u samo tkivo matrice, lista i boje ostvaruje impresivnu vizualnost bogatstva grafičkog medija.
Izložba predstavlja dvadeset takvih grafika te je neupitno kako je to prigoda da se uživa u najljepšim prizorima koje umjetnički lik Benedettieve umjetničke poetike može izraziti u ovome mediju.
Uz zapis samog umjetnika u katalogu je i tekst akademika Tonka Maroevića, znalca ove umjetnosti i prijatelja umjetnika, pod naslovom Gusti kadar, snažna gesta kojim je i imenovana ova izložba.
O projekciji
Alberto Nacci
BOJE CRNE
audio/ video rad
AUDIO
I colori def Nero izvodi autor (tenor saksofon, računalno sekvenciranje) BOJE CRNE
Audio/videoprojekt realiziran je u Casalbeltrameu (NO - Italija) u bivšoj crkvi San Novello (2006) •gdje je Mario Benedetti radio.
VIDEO
Obavljanje radnji unutar prostora stvara buku, koja se potom može pretvoriti u zvukove, kao što nas je naučio John Cage. Soundtrack svakodnevnog života može biti sastavljen od vanjskih elemenata, kao što su zvonjava zvona ili doživljaji iz privatnih prostora, poput šuškanja listova papira s kojima ili na kojima slikar radi svojim alatima.
Način na koji Alberto Nacci tumači rad Marija Benedettija, s papirom i presom, izgleda kao da pripada tradiciji videosnimki koje prikazuju umjetnika koji stvara, uz sitnu razliku što on također nastoji interpretirati tišinu i zvukove unutar gesti koje transformiraju inertni papir u djelo istinskog umjetnika. Međutim, on se distancira od toga jer ne želi istraživati kreativni proces ili slijediti različite faze u razumijevanju „misterija stvaranja", već se želi usredotočiti na okruženje buke/zvuka u kojem se to zbiva i koje sačinjavaju.
Nadalje, nemam namjeru uspoređivati slikanje i glazbu jer, iako videosnimka završava glazbenim djelom posvećenim prikazanom procesu, spajanje glazbe i slikanja događa se prirodno, kroz zvukove nastale u tom procesu, a ne kao posebno umjetničko ostvarenje. To je, dakle, vrlo „konkretna" glazba koja u rukama i očima Benedettija postaje glazba crne boje i njezina izražajnog potencijala.
Francesco Tedeschi
(Profesor povijesti umjetnosti
na Katoličkom sveučilištu Sacro Cuore u Bresciji)
O umjetniku
Talijanski umjetnik Mario Benedetti rođen je 1938. godine u Terniju.
Školovao se u Milanu. Od 1962. godine izlaže na samostalnim, skupnim i međunarodnim izložbama.
Od kraja šezdesetih godina posebnu pozornost posvećuje kulturnoj živosti milanskog ambijenta i njegovim umjetničkim avangardama, koje ga potiču ne samo na analizu slike/obličja u slikarstvu, nego i na eksperiment zahvaljujući kojem uspijeva realizirati objekte od različitog materijala, sastavljene po ključu objets trouvès i drvene skulpture velikih dimenzija.
U tim godinama pojavljuju se prvi pristupi grafici, s osobitom pozornošću na bakrorezu.
1976. organizira svoju grafičku radionicu. Sudjeluje na prestižnim grafičkim manifestacijama kao što su: Triennale grafike u Krakovu (1976. i 1997.) Grafičkom biennalu u Ljubljani (1976. i 1996.), Triennale grafike u Milanu, Graphika Kreativa u Muzeju Alvar Aalto u Finskoj.
U svojim istraživanjima eksperimentira različitim vizualnim jezicima, u devedesetima prošlog stoljeća stvara djela velikog formata u studijima Nielsa B. Jensena u Kopenhagenu, Giorgia Upiglia (Grafica Uno) i Alberta Serighellija (Arte 3) u Milanu. Ta su djela izložena prvi puta u Regensburgu, Linzu, Insbrucku i Beču, u Fondaciji Mudima u Milanu (1999.), u Galleria d'arte moderna e contemporanea u Bergamu (2002.), u MART- u Trenta i Rovereta (2003.) i u Galeriji Forum u Zagrebu (2004.).
2002. godine je priređena retrospektiva njegovih bakroreza u Museo Nacional de la Estampa u Meksiku.
Na području bakroreza Benedetti se posvećuje didaktici koja mu često pruža poticajna iskustva. Održao je brojne tečajeve tehnike bakroreza na nekolicini sveučilišta i grafičkih škola u Italiji i inozemstvu, između ostalih i na Universidade de las Americas u Meksiku, 1993. i 1996. godine, na Universita di Cuernavaca 2002. Fachhochschule u Hannoveru 1994. i na Faculdade Santa Marcelina u Sao Paolu u Brazilu, 1997.
Često surađuje s arhitektima i ta se suradnja ostvaruje u predmetima primijenjene umjetnosti, izrađenim od različitih materijala, kao što je cement, keramika, željezo, terakota, staklo i dr.
Živi i radi u Bergamu i Milanu, od 1989. je redovni profesor na Accademia di Belle Arti di Brera.
O djelu
…….Benedettijeve listove velikih formata i jakih znakova primamo i kao agresivne, neravnodušne prostorne orijentire, a svakako znače nadmašivanje intimističke ili estetski umirujuće perspektive skladnih kompozicija. Koliko god oni podsjećali na lirsku apstrakciju i strukturalne aglomeracije, u njima naziremo i iskustvo (potonjih, ali i davno poniklih), tenedencija mentalno-autorefleksivnog usmjerenja, tako da je kritika opravdano govorila o slikarevu materičko-konceptualnom križanju. Uostalom, dominanta crnine kao da bi sama po sebi upućivala na negaciju ugodnih i uhodanih vizualnih sugestija, bila bliska ideji tabulae rasae, radikalnosti novog početka. Možda i ne trebamo pomišljati na suprematističke ili Ad Reinhardtove presedane, možda su pretjerane usporedbe s akcionim ili minimalističkim primjerima, ali svakako jest na djelu dosljedan proces redukcije, sažimanja, oduzimanja, uklanjanja svega suvišnog.
…..Već na prvi pogled Benedettijevi kadrovi nas obuzimlju svojom zasićenošću i gustoćom, ali nikad nisu neutralno ujednačeni i monotoni. Štoviše, na njima se zbivaju istančane izmjene svjetlijih i tamnijih dijelova, smirenijih i temperamentnijih linearnih prodora, ortogonalnih i zaobljenih obrisa, kontemplativne protežnosti planova i dinamične, čak dramatične geste i kaligrafije. Čini se da je pretežno riječ o labilnoj ravnoteži, o graničnim situacijama, o dijalogu suprotstavljenih i često oprečnih elemenata, ali je ishod vitalan, iznenađujući, uzbuđujući. Možda je postupak obuhvaćanja krajnosti i najprimjereniji način prevladavanja stilskih kategorija ili kronoloških determinanti, put izlaska iz zamki linearnog povijesnog evolucionizma. Iz Benedettijevih listova emanira egzistencijalna neizvjesnost; umjesto da nas iluzionistički i pomirujuće uvlače u svoje virtualne prostore oni nas dočekuju poput prepreke ili izazova, ali moguća tjeskoba biva sublimirana oblikovnom suverenošću, dojam nepristupačnosti kompenziran pak izvedbenom doličnošću.
Bez naziva, 1994.
…….. Nekoliko naslova posijanih među radove namijenjene ovoj izložbi iskoristit ćemo za bolje akcentiranje slikareve poetike. „Nalog“ (Incombenza, 1998. I 2004.) shvaćamo kao definiciju mračnog pritiska, što odozgo prijeti poput oblaka beskraju bjeline. „Sjena“ (L'ombra, 2003.) i u „Potpunoj sjeni“ (In piena ombra, 2004.) karakteriziraju plohu kao apsolut (konkretno, poput savršenog tamnog pravokutnika). „Neprekidno čitanje“ (Lettura continua, 2005.) odaje priznanje strukturalnoj, koralnoj organizaciji kadra, rasparceliranoj malim svijetlim pačetvorinama. „Iz meksičkog dnevnika“ (Dal diario messicano, Tecali, 2006.) razvija motiv binarne opozicije, sučeljavanja oblika „telurne“ i „kozmičke“ provenijencije. „Iznad i ispod“ (Sopra e sotto, 2006.-2008.) još je jedna egzemplifikacija problematike analogne prethodnom listu, samo s preokretanjem težišta. „Pomrčina“ (Eclisse, 2006.-2008.) daje definitivnu težinu jukstapoziciji analognih polukružnih parcela, diferenciranih međutim veličinom i karakterom nanošenja pigmenta. „Prisutnosti“ (Presenze, 2009.) nude zanimljiv primjer preklapanja, pretapanja i međuprožimanja fantomatski raspršenih crnih kvadrata.
( iz predgovora u katalogu, akdemik Tonko Maroević)
