Lelujavi svijetovi na rubu vodene prozračnosti, mostovi koji vode negdje drugdje, prolazi koji spajaju stvarnost i maštu. Pretapaju se obrisi jednoga u obrise sasvim nečega drugog u našim očima i unutarnjim doživljajima dok ulazimo u grafičke otiske crteža i slika koje nam autorica predstavlja. što je stvarnost nego samo igra sjena, nijansi i boja? Figuracija koja se postupno, što dubljim doživljajem, gubi u apstrakciji. Grafika naglašava baš tu nestalnost i nesigurnost interpretacije, brižljivo nijansira sliku i, najvažnije, produbljuje njenu idejnu zaigranost naslutljivu tek i samom autoru. Izbor monotipije još i više ističe autorsku sklonost eksperimentu i istraživanju, radoznalu umjetničku zanesenost koja će se prepustiti samoj slikarskoj tehnici.
Grafike Kristine Jejić spajaju klasične i modernističke motive, od antičkih do dekorativnih, od mrtve prirode do pop-arta. Pomiruju tradiciju i suvremenost i izborom grafičke tehnike suhe igle i monotipije koja donosi specifično začudno sadržajnu i perceptivnu slojevitost. Akrili su koloristički zaigraniji i predstavljaju autoričin odmak od uobičajne slikarske posvećenosti grafici.
Plavetnilo dominira, to je uronjenost u kontemplaciju, metafizička zamišljenost nad svijetom i idejom čovjeka-autora. Onaj koji gradi, taj nas i spaja (jer umjetnost je medij koji nas spaja), naše ljudske ideje i strahove - zablude, ljubavi i vlastite istine, dakle, graditelj-umjetnik upozorava nas da u svemu tome nismo jedini i – sami.
Nebojša Janić
https://www.muih.hr/arhiva/406-veliko-plavetnilo#sigProIdf23f39f01c
