O autoru
Anto Kajinić rođen je 19. lipnja 1953. u Modriči (Bosna i Hercegovina).
Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1977. u Sarajevu, na slikarskom odjelu, u klasi prof. Ismara Mujezinovića. član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1980. i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu od 1995. član je Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Sarajevu od 1991., te Matice hrvatske od 1994. član je i jedan od utemeljitelja slikarske grupe KaMmeN (Kajinić, Marić, Numankadić) u Bosni i Hercegovine od 1987.
Na Akademiji likovnih umjetnosti na širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru radi od 1996. u zvanju docenta, od 2000. u zvanju izvanrednog profesora, a od 2003. u zvanju redovitog profesora, a od 2009. u trajnom zvanju redovitog profesora na slikarskom odjelu.
Od 2003. profesor je mentor na poslijediplomskom studiju na Akademiji likovnih umjetnosti na širokom Brijegu, na slikarskom odjelu. Od 1998. do 2007. vršio je dužno prodekana, a od 2007. do 2011. bio je dekan na istoj akademiji. Od 2005. predaje crtanje, slikanje, reljef, kaligrafiju i iluminaciju na odjelu restauracije na sveučilištu u Dubrovniku, u zvanju redovnog profesora.
O djelu
Akademski slikar Anto Kajinić ugledni je slikar iz bosanskohercegovačkog ali još i više suvremenog hrvatskog slikarskog prostora. Redovito izlaže na svim ozbiljnim izložbenim projektima, nagrađivan je te mu se djela nalaze u najuglednijim muzejima suvremene umjetnosti.
Izložba u Osijeku predstavlja ga sa 39 slika, kvadratnog formata 100x1300cm u tehnici bijeli lak na panel ploči.
„.......to je slikarstvo svoje životno putovanje dosljedno nastavilo na svojim početcima brižno i pametno njegujući i razvijajući ona svoja bitna svojstva koja su oduvijek bila bitna vrijednost toga slikarstva, bijelo u bijelom kao površina i podloga, znak i značenje. Sam mi je slikar potvrdio kako mu slika nastaje u trenutcima i vremenu „življenskog otpada“, kada ninašto ne misli, tada se niotkuda pojavi na primjer, što li je to?, DVIJE SU PTICE PRIčALE CIJU CIJU I KAD SU ONE PRIčALE ONDA JE JEDNA BILA NA DRVETU I DRUGA JE ISTO BILA NA DRVETU I TU JE BILO JOš JEDNO DRVO, što zapiše ili zabilježi ne znajući naravno kamo to vodi ili čemu služi. I dok to nastaje niotkuda i nizašto, u vremenu življenskog škarta i otpada, taj isti život „niotkud i nizašto“ akumulira neku neobičnu i neshvatljivu životnu energiju koja se mora negdje i nekako realizirati kao životna djelatnost.
A što je drugo žudnja za životom slikaru negoli žudnja za slikanjem. Tada Anto Kajinić priprema svoje slikarske panel kvadrate, nježno i brižno slažući nizove slojeva bijelog laka kao bijele boje, stavljajući istovremeno likove i forme onih DVIJE SU PTICE PRIčALE CIJU CIJU kao još jednu ili preciznije drugu sastavnicu svoje slike. Tako nastaje prva, druga i sve druge slike kao dugi i neprekinuti niz impresivne slikarske tankoćutnosti, ljepote u bijelom i bjelini ljepote kojoj je konačno Kajinić tihi i nijemi tvorac. Tom i takvom ljepotom ovaj je slikar dokučio to toliko žuđeno jedinstvo slike kao znaka ali i znaka u kome nalazimo njezina označitelja. Dometi te pa recimo to otvoreno, ljepote sakralnog značenja, kojoj je bjelina doslovno emanirajuća svjetlost Njega među nama, slikarski je svijet u kome je Kajinić stvorio i našao svoj životni i slikarski mir.
Zahvaljujući umjetnikovoj velikodušnosti u tom svijetu ima mjesta da udomi sve pa i naše izgubljene i i zalutale duše.
Vlastimir Kusik
(iz predgovora kataloga pod nazivom „Ljepota u bijelom i bijelina ljepote“)
