akademski slikar Frane Radak

Pozivamo Vas na otvorenje izlozbe 08.04.2011. u 19.00 Location:  Gallery Vernissage Trg A. Starcevica bb, Osijek

Svaki umjetnički izraz težnja je k apsolutu, onom umirujućem jedinstvu suprotstavljenih predodžbi, oprečnih mogućnosti. U protivnom, izraz je nepotpun i krnj. Bez te napetosti u sintezi oprečnoga umjetnost bi nam se činila lažna, teško dostupna i neprepoznatljiva.

U tom smislu, Radaka se može nazvati formalistom, strukturalistom, fovistom i, ponekad, impresionistom, u nekim se radovima približava kubizmu, a negdje je tek korak od apstrakcije. Ali, sam izraz nije nositelj one napetosti koja nas k Radakovu djelu privlači: on je samo medij preko kojega umjetnik nama daruje vlastiti sadržaj.

Ako bi se Radaka, sukladno snazi njegova izričaja, prozvalo ekspresionistom, opet bi ga se tek djelomično obuhvatilo jer mu je izraz isuviše promišljen i trezven da bi se mogao zapostaviti u korist onoga što umjetnik želi izraziti. Moglo bi ga se nazvati izražajnim minimalistom, da se može zanemariti snaga boje kojom, kao volumenima, gradi strukturu slike, kada, unatoč plošnosti obojenih površina, aktovi drhte u svojoj voluminoznosti i blještavom suzvučju kolorita. Da se Radakovo djelo može glazbeno opisati - jer se toliko opire granicama nazivlja - moglo bi ga se usporediti s velikom septimom: jednaki je sklad melodije i atonalnosti, jednaka nježnost izvire ispod naoko grubog zvuka, jednaki je element bogatstva i napetosti koja se polako razrješuje u nijemost.

Upravo radi te intimističke kvalitete, svaki njegov akt se može promatrati kao autoportret, bilo kao izjava, bilo kao puko traženje puta. Iz nekih slika izvire nježnost, dok su druge gotovo odbojne u ekstatičnosti snage; u nekima vrije atmosfera liričnog mira, dok su druge gotovo nijeme u tišini ravnodušja, no na svakoj slici je prisutna određena težina puna dinamike, bremenita poput prikaza iskonskog osjećaja.

Razvedenošću forme, kolorističkim akcentima i voluminoznim strukturama, umjetnik istovremeno i skriva i otkriva vlastiti sadržaj, kao da je samo njegovov slikarstvo tek labirint do njegove istine, a napor koji zahtijeva od gledatelja put je do razumijevanja u blagosti promatranja.

Svaki njegov akt je prikaz onog ljudskog ili duševnog u tijelu, gdje različita stanja duše koegzistiraju jedna uz drugu, od prijezira do radosti, od sreće do boli, od snene nježnosti do razorne osame. Naoko bezlični aktovi odrazi su čovječje kompleksnosti, a dinamizam Radakova slikarstva jedini je razlog zašto se to slikama nagoviješteno bogatsvo ne raspline u melankoliju.
                                                                                                                        Iva Papić, dipl.pov.umj.