Muzej likovnih umjetnost ima čast pozvati Vas na
predstavljanje monografije
Igor Loinjak
JOSIP ALEBIĆ
Monografiju će predstaviti: Jasminka Mesarić, ravnateljica MLU, Vlastimir Kusik, urednik, Igor Loinjak, autor, dr.sc. Helena Sablić-Tomić, recenzent, Igor Zidić, recenzent i slikar Josip Alebić
u nedjelju, 2. srpnja 2017. u 19 sati
Europska avenija 9, Osijek
O monografiji
Nakon monografije Vladimira Džanka ovo je druga monografija u ediciji MLUMONOGRAFIJE. Predstavlja važnog slikara osječke kulturno povijesne scene druge polovice prošlog i početka ovog stoljeća, akademskog slikara Josipa Alebića. Slikar, profesor na umjetničkim akademijama u Sarajevu i Osijeku Josip je Alebić velika slikarska dragocjenost suvremene umjetnosti i slikarstva osječko sarajevskih sredina u kojima doseže najviše umjetničke vrijednosti tih okvira. Knjigu je napisao povjesničar umjetnosti Igor Loinjak čija kritičko teorijska interpretacija ovog slikarstva predstavlja iznimno i sjajno tumačenje i vodič je kroz složeno, slojevito i veoma zahtjevno značenje mnogih razina ovoga slikarstva. Na gotovo dvije stotina stranica, tekstom i slikom, životopisom slikara, recenzijama i kataloškom građom svega što je za znati o stanju stvari umjetnikove biografije, ova monografija od ultimativnog je značenje za razumijevanja ovog slikarstva.
O slikarstvu
……Dugi niz godina tako nastaju prikazi zemljišta i močvara u kojima se ne vidi horizont nego samo detalj tla ili močvare, dok slikarska obrada svjetlosti u prizoru pokazuje kako Alebić s njom računa dajući joj važan status. U devedesetima je Alebić još uvijek bio fokusiran na zemljišta premda se počinje javljati motivska promjena pri čemu se slikar s pejzaža opet vratio prikazima običnih predmeta iz svoga okruženja. Ovoga su puta to bili emajlirani lavori koje je intenzivno radio od 1998. do 2001. godine. U ciklusu Lavora slikar motiv nastavlja tretirati kao i ranije gledajući ga odozgor i približujući se po slobodi interpretacije viđenoga apstraktnom slikarstvu čije se odjeke prethodno može naći i u nekim Zemljištima. Nakon ciklusa Lavora započinje nova faza Alebićeva slikarstva u kojoj isječak motiva ustupa mjesto cjelovitu prizoru. Ulazi tada na velika vrata na Alebićeva platna i crta horizonta tako da sunčeva svjetlost koju se do tada moglo pratiti tek u igri odbljesaka dobiva svoje eksplicitnije značenje. Podizanjem pogleda prema panorami slavonske ravnice s nepreglednim poljima suncokreta čije povijene glave odaju stanovitu sjetu, Alebićeve slike kao da počinju gubiti pikturalnu energiju poteza i boje vidljivu u ranijim ciklusima. Ipak, ona ne nestaje u potpunosti o čemu svjedoče prikazi ljeta nastali u prvoj dekadi novoga tisućljeća u kojima slikar više nego uspješno uspijeva ponovno vratiti snagu alebićevske slike utemeljenu, objašnjenu i oslikanu već početkom sedamdesetih kroz Plavi pejzaž i Plavu draperiju.
Materičnost je Alebićevih radova gusta i nabijena te svaki pedalj njegovih platna odaje težinu poteza i treptaj boje koja se ne gubi čak ni onda kada se razigrani impasto pretoči u stidljivi lazurni nanos koji tek lagano prlja podlogu fasetirajući prizor. Treperavo vezenje poteza na njegovim zemljištima te nepregledna polja suncokreta koji svoje glave podređuju suncu, prikazi šuma i močvara te brojni d(r)ugi motivi Alebićeve slikarske prakse odaju postojanost i trajnost kako na morfološkoj tako i na motivskoj razini. Kao što se njegovi suncokreti podređuju suncu tako i slikar vlastitu sliku neprestano podređuje igri odbljesaka svjetlosti. Spomenuta materičnost te suigračka logika svjetlosti i motiva bila je i ostala do danas specifičnost Alebićeva umjetničkog pristupa u kojem je autor neprestano tragao za najboljim rješenjima, mada više unutar vlastitoga bića nego na tematskom i motivskom planu često se kolebajući između želje da oslika isječak ili uprizori cjelinu. To kolebanje omogućuje da se njegov opus podijeli na dva dijela – onaj do prijelaza tisućljeća te onaj koji započinje raditi od suncokreta (2002.) do danas. Ipak, i ovu podjelu treba shvatiti i doživjeti tek uvjetno jer kao što od uprizorenja isječka odstupa u nekoliko prikaza Šume kod Šaga (1994.) tako i u nekim kasnijim slikama kao što su Ljeto I (2007.) i Ljeto II (2007.) još uvijek temeljnu gradbenu logiku određuje oslanjanjem na prizor neuvjetovan silnicama horizonta.
Uz slikarski se dio opusa važno dotaknuti i Alebićevih crteža i grafika. U njima se autor drži motiva kao i na platnu što ukazuje na motivsko-tematski paralelizam, no ovdje kao da je slikar nešto slobodniji i opušteniji; kao da zakoni slikarstva koje uvažava na platnima ovdje izostaju pružajući mu toliko žuđenu nesputanost koju će u slici nešto teže ostvariti. Premda u slici dimenzijama i brojem obilniji, Alebićev je opus u crtežu i grafici slobodniji i samosvojniji jer slikar tu nije okrenut obožavanju propozicija medija. Štoviše, crteži i grafike predstavljaju posebnu i važnu dionicu opusa jednog vrsnog slikara koji je ovdje nadišao krutost svoga estetskog stava (napose onoga kasnijeg) i zajahao na povjetarcu slobode u potragu za umjetničkom afirmacijom u svojoj zemlji. Treba istaknuti da se u ovoj monografiji nije previše inzistiralo na revalorizaciji Alebićeva opusa budući da se njegova kvalitativna dimenzija s estetske razine uopće ne dovodi u sumnju. Prvenstveni je cilj bio oslikati riječima ono što je Alebić ispisao u svojim djelima koja naposljetku jedina i mogu govoriti o svom tvorcu jer nastaju u oku slikara koje je ogledalo njegove duše. A duša – to je sam tvorac. Zaključiti se stoga može s tezom Jacquesa Lacana kako slika jest u našem oku kao što smo i mi u toj slici. Alebić je dakle utkan u svoj opus kao i opus u njega.
(Igor Loinjak, iz teksta monografije)
O slikaru ili slikar o sebi
Rođen sam 7. studenoga 1945. godine u Osijeku od majke Katice i oca Josipa, koji je bio pismoslikar, soboslikar i autolakirer. Najranije sam djetinjstvo proveo u retfalačkoj Psunjskoj ulici u kući bez broja smještenoj između brojeva 34a i 38. Kuća je imala samo jedan prozor s ulične strane kroz koji sam jedne večeri pao nagnuvši se kako bih udahnuo miris mokre prašine koju je kišica kupalatiho padajući po tlu. Prozor je srećom bio prilično nizak pa ozbiljnijih posljedica nije bilo. Možda je upravo ova scena potaknula u meni tematsku opsesiju zemljištima koje sam slikao dugi dio svoga slikarskog staža. U obližnjoj su Dalmatinskoj ulici živjeli baka i djed s majčine strane. S prvotne se „adrese“ s roditeljima i sestrom 1951. selim u novu kuću u tadašnjoj ulici Ivana Cankara (danas ulica Grgura Čevapovića) na broju 19 gdje živim i danas. Bila je to kuća željezničkih radnika s fotografijama lokomotiva u predsoblju koje su ostavile na mene snažan utisak. Tik uz uskotračnu željeznicu blizu željezničkoga kolodvora provodio sam svoje školske dane tada ni ne sluteći koliko ću kilometara za života proputovati tračnicama odlazeći iz Osijeka za Beograd, Zagreb i Sarajevo vraćajući uvijek kolodvoru s kojega sam pošao. Velika trešnja u dvorištu bila je izvidnica s koje sam promatrao živost kolodvorskih istovara drva i ugljena koji su dočekivali firlani sa svojim konjima.
( Josip Alebić, Životopis)
Iz recenzije
Svojim je slikarskim nizovima Alebić zaustavio raspadnuto nebo, uspio je i vjetar satjerati u polja kukuruza, a vlastiti slikarski zapis pretvoriti u iskrenu žudnju za životom. Motivski ciklusi satkani od istraživanja tjelesnoga i pejzažnoga, od vjetra i tišine stalna su mjesta njegove slikarske poetike. Jer zrcalni odrazi intime kao prigušenog bunta prelijevaju se u detaljima koji ne uspijevaju odoljeti nostalgijskom izazovu za zemljom, šumom, ljetom. Sloboda je spoznata nužnost, zapisao je jednom prigodom Hegel, a pravo na priču o potrebi individualnoga oslobađanja, Alebić ostvaruje u ritualnom kupanju u rijeci, kroz mračnu pozadinu slike utiskujući trag svjetlosti u bijelu boju stabla, istražujući zvuk močvare, zaustavljajući boje jeseni na putujućim krajolicima. Siguran u vlastito slikarsko umijeće, izvrsno poznavajući tehniku ulja kojom uspijeva zaustaviti dah materijalne zbilje, Alebić slikama otkriva i djeliće intimnoga pejzaža, lakonski i lahorski lako ga raspoređujući kroz kontrastni kolorit čije najsvjetlije nijanse ponajbolje slute bezvremenost. Pretapaju se tako daleka polja suncokreta, obrisi emajliranih lavora, nježna izmaglica tijela, plave boje, stogovi sijena i grozda, blato i miris riječnoga mulja.
Dr.sc.Helena Sablić Tomić, iz recenzije
O piscu monografije
Igor Loinjak rođen je u Osijeku 3. travnja 1988. Nakon završetka gimnazije prirodoslovno-matematičkoga smjera, upisuje studij filozofije i religijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu te stječe bakalaureat iz područja filozofije. Diplomu magistra struke komparativne književnosti i povijesti umjetnosti stekao je na Filozofskom fakultet u Zagrebu dvije godine kasnije. Iste je godine upisao poslijediplomski doktorski studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s disertacijskom temom o teorijskim obrascima hrvatske likovne kritike šezdesetih sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Nagrađen je Rektorovom i Dekanovom nagradom za izvrsnost u studiju. Kao stručni je suradnik radio Gradskim galerijama Osijek i Muzeju likovnih umjetnosti Osijek, a od prosinca 2015. zaposlen je na mjesto asistenta na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku gdje predaje kolegije iz staroga i srednjeg vijeka te Teorije i prakse suvremene umjetnosti. Stalni je suradnik za likovnu kritiku u časopisu Vijenac Matice hrvatske, a piše za druge novine i stručne i znanstvene časopise iz područja umjetnosti. Od 2015. do 2017. bio je voditelj Galerije Kazamat. Organizirao je nekoliko autorskih izložbi poput „Publika – djelo – kontekst“ (Galerija Kazamat), „MONOkromija≠tonija“ (Galeriji Koprivnica), „Apstraktno – figurativno – rasklapanje – preklapanje“ (Muzej likovnih umjetnosti Osijek; u suradnji s Feđom Gavrilovićem), „Rub slike ili granična područja – izložba članova HDLU-a Osijek“ (Dioklecijanovi podrumi, Split; u suradnji sa Zlatkom Kozinom). Napisao je veći broj uvodnika i predgovora za umjetničke kataloge. Područje su njegova interesa stari i srednji vijek te teorija umjetnosti, napose suvremene. Zanima se za istraživanje duhovnosti i mistike u suvremenoj umjetničkoj praksi. Član je HS AICA.
Danijela Pokupić, dipl. oec.
Stručni suradnik za poslove marketinga, promocije i
odnosa s javnošću
Muzej likovnih umjetnosti
Europska avenija 9
31000 Osijek
Tel +385 31 251-295
M +385 95 505 7930
