Muzej likovnih umjetnosti - Izložba Zbirka Hanžeković

(18. 5. – 30. 8.)

autor izložbe: Igor Zidić

Muzej likovnih umjetnosti poziva Vas na veliku, reprezentativnu izložbu umjetničkih djela iz zbirke odvjetnika Marijana Hanžekovića. Svečano otvaranje izložbe biti će upriličeno na Međunarodni dan muzeja, 18 svibnja u 19 sati, a izložba će biti otvorena do konca kolovoza.

Svojim opsegom impozantna, ova izuzetna zbirka umjetnina, koja broji oko tisuću slika, stotinjak grafika i četrdesetak skulptura, sadrži gotovo sva relevantna slikarska i kiparska imena hrvatske umjetnosti s kraja 19. i iz 20. stoljeća, poput Vlahe Bukovca, Mate Celestina Medovića, Mencija Clementa Crnčića, Bele Csikosa Sesije, Emanuela Vidovića, Marijana Trepšea, Milivoja Uzelca, Vilka Gecana, Ljube Babića, Omera Mujadžića, Krste Hegedušića, Miljenka Stančića, Vanje Radauša, Koste Angelija Radovanija, Julija Knifera i brojnih drugih umjetnika. Neka od djela iz ove zbirke vrhunski su primjeri umjetničkih opusa, nezaobilazna prilikom organizacije velikih retrospektivnih izložbi.

Prigode susreta sa djelima koja su pohranjena u privatnim prostorima iznimne su i rijetke – prilika je to, za brojne ljubitelje umjetnina, da se upoznaju sa rijetko dostupnom likovnom baštinom. Nastojanju da se dobra privatnih kolekcija – a ona su dopuna našim ponajboljim muzejima – podastru oku javnosti i integriraju u opću povijesnu sliku hrvatske umjetnosti, pridružuje se izložba odabranih djela iz zbirke Marijana Hanžekovića.

Po izboru i postavu autora izložbe Igora Zidića, na izložbi Zbirka Hanžeković u Muzeju likovnih umjetnosti zastupljeno je 79 autora i 95 umjetničkih djela, od toga 78 slika i 17 skulptura. Igor Zidić je i autorom iscrpnog i studioznog predgovora u opsežnom izložbenom katalogu.

Zbirka Hanžeković ima svoj kontinuitet kroz tri generacije kolekcionara iz ugledne obitelji Hanžeković – djeda, oca i sina. Poznato je, kako je djed Marijana Hanžekovića, dr. Marijan Hanžeković, bio kolekcionar, ali i prijatelj i mecena hrvatskim umjetnicima moderne – Maksimilijanu Vanki, Tomislavu Krizmanu, Vladimiru Beciću i Korneliju Tomljenoviću – te kako je obiteljska tradicija mecenatstva i njegovanja kulture življenja uz umjetnost u obitelji Hanžeković ostala neprekinuta sve do danas. Prvotna je, „djedovska“ obiteljska zbirka, međutim, po njegovoj smrti razdijeljena i praktički rasformirana, i od nje su ostali tek ostaci, koje je otkupio unuk Marijan Hanžeković, nastojeći rekonstruirati barem jedan njezin dio. 

U svijet umjetnosti, osobito slikarstva, Marijan Hanžeković ušao je sedamdesetih godina kroz druženja u radionici i galeriji Schira u Preradovićevoj ulici. Kolekcionarstvom se bavi od 1977, kupivši prvu sliku u Ede Murtića. Umjetnine iz svoje zbirke redovito posuđuje za retrospektivne i druge važne izložbe mnogim hrvatskim muzejima i galerijama. Manji dio zbirke izlagao je 2011/2012. u Zagrebu, u Studiju MG Josip Račić i u Rovinju. Godine 2016. Zbirku predstavlja u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu i sada, u proljeće 2017. u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku.

Iz predgovora Igora Zidića u katalogu izložbe:

Kako sam se odlučio prihvatiti prezentaciju Hanžekovićeve zbirke u Osijeku? Nije me toj zadaći privukla činjenica da su prethodno priređene različite izložbe različitih fragmenata zbirke, nego spoznaja da su – s nekih razloga – one imale unaprijed determinirane redukcijske naznake, ostavljajući budućim istraživačima još i te koliko prostora. I nakon svih tih izložbi, ostalo je mjesta i za novu prezentaciju, ako je protegnemo – s puno dobrih argumenata – na razdoblje završnih godina XIX, cijelog XX. i prvih godina XXI. stoljeća. U zbirci je dosad prikupljen raznovrstan materijal, s mnogim prvorazrednim djelima iz toga razdoblja i naš bi kritički izbor, u većem prostoru, zacijelo okupio i oko 120 slika i do 25 skulptura. Raspoloživi prostor uglednog Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku omogućuje nam da pokažemo do 70-ak slika i 20-ak skulptura. Nešto će od reduciranoga biti zabilježeno barem u katalogu, jer je to jedinstvena prilika da se zbirka prikaže u realnijem opsegu, ali – što je još važnije – i u povijesnome rasponu hrvatske umjetnosti od 1880-ih do 2016. godine.  

(…)

U različitim su biografskim materijalima i razgovorima za novine, publikacije ili kataloge rasuta Hanžekovićeva škrta priopćenja o zbirci i o vlastitoj kolekcionarskoj strasti, o nekim njegovim težnjama ili, još rjeđe, o kriterijima pri nabavi djelâ. Kad sve to rezimiramo, možemo reći da se Hanžeković predstavlja kao kolekcionar hrvatske moderne umjetnosti; da suzdržano iskazuje ambiciju da to bude u cijelome njezinu vremenskom opsegu (od Karasa do danas), ali ne i u njezinoj povijesnoj strukturi.

(…)

Zbirka u kronološkome smislu, prema mijenama forme i prema standardiziranim povijesnim shematizmima, nije potpuna, no teži li uopće tome cilju? Ona raste tempom ljudskoga života i ne traži uvijek – poput sistematičara – ono što još nema-a-morala-bi imati, nego se često obraduje susretu s već poznatim i već kolekcioniranim. Ako mu je ponuđeno da bira – Hanžeković će, gotovo bez iznimke, odabrati ono što mu je bliže, što više voli, ono što ga više motivira, a ne nužno baš ono što Zbirci, u taj čas, "više nedostaje". Tako njegova Zbirka ostaje otvorenom i takvom će, vjerojatno, i ostati. Spontani "nacrt" njezina proširenja ispunja tako pretpostavke njegove osobnosti: prirođenih značajki i stečenih znanja, a ne teži, kako smo već i naznačili, ispunjenju neke imaginarne povjesnice izvučene iz drugog i drukčijeg pogleda na specifične vrijednosti hrvatskog slikarstva i kiparstva od XIX. do XXI. stoljeća i na međurelacije tih vrijednosti. Hanžeković nam daje do znanja – premda nije negator, još manje ignorant – da ima Zbirku u kojoj uživa, a ne Zbirku kojom konstruira povijest i time se ta Zbirka uvelike razlikuje od većine drugih relevantnih kolekcija u nas.

(…)

Razgovor s današnjim kolekcionarom o Zbirci i umjetninama uvjerio me je da je ta ljubav prema umjetnosti trajala kroz tri naraštaja Hanžekovićâ, ali mi je, također, pokazao da je tu bilo i pobočnih pritoka, koji su jačali maticu: majčina je sestra bila Ivana Meller Tomljenović (1906 – 1988), koja je diplomirala slikarstvo na ALU u Zagrebu i studirala fotografiju na najnaprednijem likovnom učilištu onoga doba (Bauhaus/Dessau), baveći se novim praksama fotomontaže, dvostrukih ekspozicija, eksperimentalnoga filma i reklamnoga dizajna. (S nekoliko je djela zagrebačkoga, slikarskog razdoblja zastupljena i u današnjoj zbirci svoga nećaka.)

(…)

Poslije smrti djeda Hanžekovića ostavština se podijelila; veći je dio kolekcije pripao drugim nasljednicima, nešto je otuđeno i cjelovitost je zbirke bila narušena. Godinama je Marijan Hanžeković, unuk, povezivao određene predmete s prvim vlasnikom; prepoznavao ih, otkupljivao ako je bilo moguće, restaurirao i, prema potrebi, iznova uokviravao. Tako je otkupima od znanih i neznanih vratio svojoj Zbirci i dio starog sjaja. Nije toga mnogo, a nisu to – mahom – ni djela, koja će zasjeniti najbolje njegove akvizicije, ali okupljanje umjetnina iz tri naraštaja Zbirci jamči kontinuitet, koji druge takve zbirke nemaju. Iz svega izvlačim još jedan zaključak: on se osjećao baštinikom kolekcije prethodnih Hanžekovića – sa svime što je to značilo – i u ostvarenje je toga impetusa uložio mnogo napora, vremena i sredstava; o tome govori nastojanje da se djedovo, očevo i njegovo okupe pod krovom jedne zbirke.

Igor Zidić