OBJAVA ZA MEDIJE
Nakon zatvaranja izložbe u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, koju je pogledalo gotovo 2.200 posjetitelja i koja je pobudila veliki interes javnosti kako iz Osijeka tako i šire, najavljujemo
otvorenje izložbe 25. slavonski biennale – Granice vidljivosti (Izbor radova)
u četvrtak, 30. ožujka 2017.
s početkom u 19 sati u Gradskom muzeju Požega
Izložbu realizira kustosica Muzeja likovnih umjetnosti Valentina Radoš u suradnji s ravnateljicom Gradskog muzeja Požega, Majom Žepčević Matić, dipl.etn., višom kustosicom. Izložba će biti otvorena do 20. travnja 2017. godine.
Slavonski biennale je izložba koja se od 1968. godina održava u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti. Predstavljajući slikarstvo, kiparstvo, grafiku i multimedijalne umjetnost, biennale je najznačajnija žirirana skupna izložba u regiji. Prošlogodišnji se 24. slavonski biennale održavao u ozračju obilježavanja 60. godišnjice osnutka Muzeja likovnih umjetnosti, dok se jubilarno izdanje biennalea predstavlja naslovnim i tematskim okvirom Granice vidljivosti. Na 25. slavonskom bieannle-u predstavljamo osječkoj i široj publici ukupno 30 radova – 26 koji su prošli selekciju žirija i četiri koji su ušli izravnim pozivom žirija. Prema pravilima izložbe, Ocjenjivački sud u sastavu: Leonida Kovač (predsjednica), Jasmina Bavoljak, Kata Mijatović, Iva Prosoli i Valentina Radoš dodjeljuje i nagrade Slavonskog biennala za koje konkuriraju svi radovi izabrani za izlaganje. Nagrade koje se tradicionalno dodjeljuju su Grand Prix, tri jednako vrijedna Ex Aequo i Priznanje, o kojima je Ocjenjivački sud odlučio kada su radovi bili postavljeni u izložbenom prostoru:
Grand Prix
Ana Mušćet za rad Zastave
Ex Aequo
Tomislav Brajnović za rad Mozart
Goran Škofić za rad Na plaži
Ana Sladetić za rad Nevidljivi šator
Priznanje:
Marko Dješka za rad Grad duhova
Francesco Paolucci za rad Migranti
Nagrada samostalna izložba u MLU u 2018.
Ksenija Turčić za rad Joie de vivre
Razmišljajući o kustoskom okviru ovogodišnjeg Slavonskog biennala, respektabilnog i jubilarnog broja, jasno je bilo da prigodničarska salonska priredba nije mogla doći u obzir. Izložba koja se priređuje u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti već pola stoljeća i koja treba biti prikaz i presjek suvremene likovne umjetnosti i svijeta koji nas okružuje nosi daleko važniju poruku od one slavljeničke. Prvi Biennale održao se u Osijeku 1968., godine koja po političkim, kulturnim i socijalnim događajima nosi posebnu važnost u povijesti Europe i svijeta. Gledajući s pozicije prezenta, protekle dvije godine od posljednjeg Slavonskog biennala jednako su promijenile vizure kulturnog identiteta "starog" kontinenta, kao i svjetove izvan naših graničnih prijelaza. Slika jedinstva pokazala se ranjivom pred izazovima iznutra i izvana, rezultirajući (ponovnim) jačanjem autoritarizma, rasizma i seksizma. Živimo u svijetu gdje se svjetlosnom brzinom virtualno putuje cijelim svijetom pomoću svega nekoliko pokreta prstima, dok se s druge strane stvarno kretanje ljudi usmjerava pomoću žilet-žice i podizanjem zidova. Principi tradicionalne demokracije paralizirani su pred jačanjem populizma i medijski kreiranih slika stvarnosti koje mimički imitiraju glas "naroda". Promatrajući svijet iz te i takve perspektive, postaviti 25. slavonski biennale kao tradicionalnu smotru likovnog stvaralaštva činilo se gotovo pa nemoralno imajući na umu snažnu komunikacijsku ulogu i moć koju umjetnost inherentno nosi. Unutar poziva za sudjelovanje na 25. slavonskom biennalu umjetnicima i umjetnicama postavljeno je pitanje. Pitanje koje neće nužno iznjedriti rješenje, ali će stvari činiti vidljivijima. Odgovori na postavljeno pitanje, u obliku 30 radova na ovoj izložbi, dokazi su da je uloga umjetnosti itekako važna i potentna, kao likovni postav i kao pojedini umjetnički iskazi koji su kroz izložbeni postav protkani poput glasova zbora. Čujemo i vidimo glasove koji progovaraju o važnost memorije i sjećanja, odnosno o tome koliko smo ranjivi kad ih izgubimo. Progovaraju o traumi rata, progonstva, izbjeglištva, o spašavanju gole kože i egzistencije… Isto tako komentiraju i komemoriraju ulogu humanizma i zajedništva – malih oaza dobrote – koji uvijek postoje i u najtežim trenucima nađu put djelovanja. Imamo radove koji progovaraju o našim percepcijama granica, onim stvarnima i onim nametnutima, onim fizičkim i onim mentalnim. I naravno, o načinima na koje se te granice mogu prijeći, nadići, prebroditi, pobijediti. Gotovo svi govore o čežnjama za boljim vremenima, ljepšim mjestima, sretnijom budućnosti; govore o manipulaciji i obmani, ali i o istini i vjeri. Znakovita je i činjenica da 25. slavonski biennale prvi put istinski, i prema propozicijama poziva i prema tematski zadanom okviru, pruža međunarodni i sveljudski prikaz. Ne samo zato što na izložbi predstavljamo imena autora i autorica koji rodom i radom pripadaju svijetu "izvan" naših zemljopisnih granica nego i zbog postavljenog pitanja koje je univerzalno i stvarno.
Iz uvoda Valentine Radoš, kustosica Slavonskog biennalea
U knjizi Pravno nesvjesno: Suđenja i traume u 20. stoljeću, Shoshana Felman dva “suđenja stoljeća”, suđenje Eichmannu i suđenje O. J. Simpsonu, čita u kontekstu fenomena kolektivne traume. Njezino je čitanje posredovano životnim djelom Waltera Benjamina, koji za autoricu “predstavlja i utjelovljuje, konkretno i osobno, fizionomiju 20. stoljeća” i biva “najsnažnijim svjedokom kulture koji je morao zašutjeti”. Zašućivanje – piše ona – nije stanje nego događaj. Jer, povijest se sastoji od nizova traumatičnih prekida prije nego od slijeda racionaliziranih uzročnosti. Pritom su traumatizirani – povijesni subjekti – lišeni jezika kojime bi govorili o svojoj viktimizaciji. Odnos povijesti i traume je nijem; tradicionalne teorije povijesti sklone su zanemarivati tu nijemost traume, a nijemost je – podsjeća Felman – ono što ostaje nezabilježeno. Nadalje, ona tvrdi da ni viđenje – kao bit kognitivne aktivnosti i temelj svijesti i sjećanja – nije naprosto fiziološki čin; ono također može biti inherentno i nehotimično politički čin. Felman pritom podsjeća na Althusserovu konstataciju kako je nevidljivo definirano vidljivim kao njegovo nevidljivo; njegova uskraćenost viđenja. Da bi se vidjelo to nevidljivo potrebno je nešto sasvim drugo negoli izoštreni i pažljivi pogled; potreban je obrazovani pogled, obnovljeni pogled koji je i sam proizveden odrazom “promjene tla” u načinu gledanja. Felman, međutim, odlazi korak dalje od Althussera ukazujući na činjenicu da “ograničenja mogućnosti viđenja, ta strukturalna izuzeća iz naših činjeničnih referencijalnih okvira, nisu određena samo (svjesnom ili nesvjesnom) ideologijom, nego ugrađenom kulturalnom nemogućnošću da se vidi trauma, jer je zloporaba moći upisana u kulturu kao trauma. A trauma je upravo ono što se ne može vidjeti; ona je nešto inherentno što politički i psihoanalitički osujećuje viđenje, čak i kada dolazi u doticaj s pravilima dokaza i s pravnom potragom suđenja za vidljivošću. Političko je stoga vezano za strukturu traume. Zato bi naše “oči” trebalo obrazovati upravo za strukturu traume, a ne naprosto za drugačiju ideologiju.” Izložba Granice vidljivosti pokušava upravo to činiti.
Iz predgovora Leonide Kovač, predsjednica žirija 25. Slavonskog biennalea
Kontakt: Valentina Radoš, kustosica
031 251 284
091 522 14 16
